«Normalne» vrijednosti ili «optimalne» vrijednosti laboratorijskih nalaza?

Te «normalne» vrijednosti rezultat su statističke obrade podataka dobivenih analizom stotine ili tisuće osoba koje su prividno normalne, i to podijeljenih po spolu, rasi, dobi (po dekadama).

Da bismo pojednostavili navest ćemo primjer koji se može ekstrapolirati na velikom broju bioloških parametara. Znamo već godinama da se testosteron u plazmi muškaraca s godinama smanjuje korelirajući s njegovom endogenom sintezom u gonadama. Testosteron je na maksimalnoj razini oko 30-te godine. «Normalne» vrijednosti korigiraju se iz dekade u dekadu, i to prema nižoj vrijednosti. Grafički prikazano, to je linija sa stalnim negativnim padom. Muškarac od 70 godina imat će razinu testosterona između 65 i 75% vrijednosti iz 30-tih godina, što se smatra vrijednosti «normalnom za dob».

Znamo da pad proizvodnje testosterona dovodi do smanjenja elastičnosti arterija, gubitka mišićne mase, pada imunološkog sistema i povećane predispozicije za osteoporozu, između ostalog. Zbog toga se pitamo trebamo li biti zadovoljni govoreći da neka osoba ima «normalne vrijednosti za životnu dob» ili moramo smatrati «optimalnim vrijednostima» one koje je ta osoba imala sa 35-40 godina. Moramo li prihvatiti fiziološku nenormalnost kao «normalnu za godine»?

Drugi primjer: Na temelju mjerenja hormona TSH (uključuje sto i tisuću osoba), hipofiznog hormona koji regulira aktivnost štitnjače, statističkim putem je utvrđen raspon od 0,5 do 5,5 IJ/L koji se smatra «normalnim». Mnoga nedavna istraživanja, ali i podaci iz kliničke prakse, pokazuju kako se već kod vrijednosti TSH od 3 IJ/L mogu pojaviti subklinički znakovi hipotiroidizma: poremećaj tjelesne težine, stupnja aktivnosti, vrijednosti kolesterola, prilagodbe na hladnoću, itd. Pitamo se stoga trebamo li i dalje smatrati «normalnima» statističke vrijednosti, ili se moramo voditi «optimalnim» vrijednostima?

Treći primjer je vezan uz melatonin: Melatonin je tvar koju luči epifiza (pinealna žlijezda) i odgovoran je za ciklus sna. Od 20. godine žlijezda počinje progresivno atrofirati, pa je sa šezdeset godina njeno izlučivanje svedeno na 20-30% razine izlučivanja s 20 godina. Taj hormon ima bioritam lučenja koji je najviši između dva i četiri ujutro. Sintetizira se iz triptofana, preko serotonina, a u tom procesu je ključan enzim N-acetil-transferaza koji se aktivira mrakom.

Deficit melatonina uzrokuje probleme sa spavanjem i smanjenu sposobnost postizanja dubokog sna što rezultira sve kraćim i lošijim snom, umorom, i u konačnici nesposobnošću obavljanja uobičajenog posla. Dodatno, melatonin sudjeluje u bioritmu lučenja gonadotropina i hormona rasta, na cerebralnoj razini je važan antioksidant, ima snažno antidepresivno djelovanje i zaštitno djelovanje kod procesa oksidacije DNK. Nažalost, svi upravo navedeni pozitivni efekti gotovo nestaju kada razina lučenja melatonina padne na 20-30% vrijednosti u odnosu na one kod osoba od 20 godina.

Ponovno se pitamo trebamo li, bazirano na populacijskoj statistici, smatrati «normalnim» niske vrijednosti izmjerene kod starijih osoba ili bi, naprotiv, trebalo savjetovati da se lijekovima postignu «optimalne» vrijednosti kako bi se stvorili povoljni uvjeti za spomenuta važna djelovanja?

Ovaj članak sigurno bi htjeli pročitati i vaši prijatelji.
Podijelite ga!